Novac u najširem smislu postoji već tisućama godina, kovani novac preko 2500 godina – ali numizmatika kao povijesna pomoćna znanost i kao hobi rodila se tek u 15. stoljeću, u duhovnoj klimi renesanse. Tada su već postavljeni temelji mnogih slavnih numizmatičkih kabineta. Probuđeno strahopoštovanje pred kulturnim ostacima antičkog doba bilo je motiv koji je prve numizmatičare potaknuo da platna sredstva iz davnine ne procjenjuju samo po njihovoj materijalnoj vrijednosti, nego da ih sistematski sakupljaju i proučavaju kao vrijedne i poučne kulturne dokumente.
U toku stoljeća – a osobito u 19. stoljeću kada je oduševljenje za povijest bilo veliko – malo društvo numizmatičara razvilo se u svjetsko bratstvo istraživača na području povijesti, povijesti umjetnosti, etnologa i zainteresiranih laika. Stručna literatura, u međuvremenu, puni čitave knjižnice; nema kovanog novca koji nije pažljivo ubilježen, opisan i interpretiran, a prilikom velikih nunizmatičkih dražbi susreću se stručnjaci iz čitavog svijeta.
U numizmatici, poseban položaj zauzimaju zlatnici, premda nisu prvi kovani novac, niti ne predstavljaju većinu zanimljivog novca: u pravilu spadaju u najljepše, a na temelju svoje materijalne vrijednosti i u najpoželjnije metalne komade. Upravo zbog toga što je zlato oduvijek rijetko, pa s tim u vezi i skupo, pri izradi zlatnika ulagali su umjetnici i zanatlije u kovnicama mnogo truda.
Mnogima su riječi "zlato" i "novac" gotovo sinonimi, asocijacija koja je osobiti izražena u njemačkom jeziku zbog zvučne sličnosti ("Gold" i "Geld"). Zapravo je primjena zlata u funkciji novca nastala razmjerno kasno i predstavlja važan dio njegova kulturno-povijesnog aspekta. Ovdje ćemo se pozabaviti samo specijalnim područjem numizmatike, zlatnicima – inače se na cijelom svijetu iskovalo već više od stotinu tisuća različitih vrsti kovanog novca – a među zlatnicima osvrnut ćemo se samo na one koji su tipični za pojedina razdoblja.
Prema definiciji, novac je onaj mediji koji se unutar nekog privrednog područja priznaje kao sredstvo plaćanja i mijenjanja. Na temelju arheoloških, etnoloških istraživanja stvorena je predodžba o razvoju novca – osobito je bilo prošireno plaćanje stokom i namirnicama (npr. sol; ostalo u izrazima kao francuski salaire, njemački Salar) – pa do metalnog novca, prikladnijeg za rukovanje i manje pokvarljivog. Pri tom je tisućama godina taj novčani metal upotrebljavan samo u količinama bez oblika (koje su u početku označavale uteg, što je preostalo u imenima).
Pravi novac bio je prvi put iskovan po nalogu lidijskih kraljeva iz Male Azije, oko 7. stoljeća pr. n. e., i to od elektrona, prirodne legure zlata i srebra. Definirajuća svojstva nekog novca predstavljaju službeni pečati kojima dotična država čitavim svojim prestižom jamči određenu finoću zlata, točno određenu težinu i osobitu prikladnost za rukovanje,
Zlato i srebro vrlo brzo su istisnuli elektron kao novčani metal. Na prijelazu u 4. stoljeće pr. n. e. pridružila im se i bronca; ta trojka uobičajenih metala za kovanje novca održala se gotovo dva i pol tisućljeća; tek se u novije vrijeme pribjeglo jeftinijim novčanim metalim, npr. legurama bakra i nikla kao i uvođenju mjedi i aluminija. Najnižu točku kovanje novca je dostiglo u "wooden nickel" (drvenim novcima) iz američkog vremena depresije i posljeratnih novčanih nevolja.
I ti novci zacjelo imaju svoje mjesto u numizmatičkim zbirkama kao rijetkost – ali njihovo je mjesto potpuno različito nego ponosni, sjajni, umjetnički izrađeni zlatnici koji su od procvata grčke civilizacije do prvog svjetskog rata neprekidno bili najotmjenije i najsigurnije plaćevno sredstvo.
Kovanje zlatnika
Prvih godina naseljavanja na području Sjedinjenih Država Amerike nije nađeno zlata u znatnijim količinama. Tek sredinom 19. stoljeća otkrivena su velika ležišta zlata u Kaliforniji i nastala je znamenita zlatna groznica. Jedna od posljedica otvaranja područja američke zapadne obale dolaskom kopača zlata, bio je privredni uspon čitavog američkog Zapada.
Iz tih pionirskih vremena potječu nebrojeni zlatni novci iskovani u privatnoj režiji budući da državne kovnice novca nisu iz početka bile kadre velike količine zlata ,što je naglo pristizalo, iskovati u kratkom roku. Tako su vlasnici većih i manjih zlatnih rudnika pribjegli kovanju vlastita novca, što je uskoro bilo zabranjeno, tako da su zlatni novac opet smjele kovati samo državne kovnice.
Najveći državni komad novca predviđen za opticaj bio je komad 20 dolara ("Double Eagle") koji je prvi put izašao 1849. godine. Samo je od te nominale između 1849. i 1907. godine bilo iskovano oko 100 milijuna komada. Tome se pridružuje i zlatni novac u vrijednosti od 10, 5, 2 ½ i 1 dolara. Te brojke predočuju golemu proizvodnju zlata kalifornijskih rudnika (od devedesetih godina nadalje i rudnika na Aljasci).
Dan-danas se još uvijek kuje zlatni novac, iako zlato ni u jednoj zemlji na svijetu nije više platežno sredstvo. Većina zlatnog novca iskovanog nakon drugog svjetskog rata predviđena je za sakupljače; to su prigodni ili reprezentacijski komadi. Osim toga, ima zemalja koje radije svoje zlatne rezerve čuvaju u obliku novca – uglavnom radi toga što se lakše prodaju zlatnici iskovani u državnim kovnicama nego zlatne poluge. Južna Afrika, primjerice, stalno nudi svoj zlatnik, Kruger-Rand, u velikim količinama na tržištu, što kod publike postiže velik uspjeh. Ti se zlatnici općenito trže po nešto višoj cijeni nego što odgovara njihovu sadržaju čista zlata, tako da pretvaranje zlatnih poluga u zlatnike za Južnu Afriku predstavlja unosan posao.
I Austrija još danas kuje zlatnike, i to u vrijednosti od 4 dukata, sa starim pečatima iz 1915. godine. Ti se zlatnici uglavnom upotrebljavaju kao nakit, a i kao način ulaganja novca; ni oni ne služe više ni za kakva plaćanja.
U novije vrijeme došli su u modu navodno "kursno sposobni" zlatni novci nekih manjih država. U samim tim zemljama, jamčano, u opticaju su samo novčanice i sitniš od nikla – kovanje zlatnog novca za različite prigode jedino ima za svrhu zaradu. Sakupljačima se nude ti zlatnici po mnogostruko višoj cijeni zlata, s obzirom na njihovu lijepu izradu i ograničen broj. U svakom slučaju, kupac je onaj koji najviše strada; od svih zamislivih mogućnosti ulaganja novca, ta je vjerovatno najnepovoljnija...
Zlatni novac u Engleskoj
Engleska je godine 1663. uvela nov zlatni novac težak 8,3 grama, gvineju. Ime joj potječa od Gvineje, odakle je Africa Company dobavljala zlato za zlatnike. Vrijednost gvineje koja je bila u opticaju do 19. stoljeća, kretala se između 20 i 21 šilinga; danas je gvineja kao sredstvo plaćanja nestala, ali njena vrijednost još i danas postoji u Engleskoj (na primjer na dražbama umjetnina), a podrazumjeva se vrijednost od 21 šilinga.
Gvineja je na licu imala poprsje vladajućeg kralja ukrašeno lovorovim vijencem, dok je na naličju grb Ujedinjenog Kraljevstva s četiri polja. Osim gvineje, bilo je zlatnog novca u vrijednosti od trećine, polovine i četvrtine gvineje, kao i dvostruke i peterostruke gvineje.
Godine 1817. gvineju je zamjenio sovereign (vrijednost: 20 šilinga) koji je uskoro postao najvažniji međunarodni trgovački novac. Dok je lice opet rezervirano za portret vladara, na naličju su prikazani ili grb ili lik svetog Jurja na konju kako ga je izradio talijanski pečatorezac Benedetto Pistrucci. Sovereign nije bio samo kovan Londonu, nego i australskim kovnicama u Perthu, Sidneyju i Melbournu, u Kanadi u Ottawi, u Indiji u Bombayu, a prvenstveno u Južnoj Africi u Pretoriji, što je vidljivo iz znkova na novcima.
U toku vremena iskovano je gotovo 600 milijuna sovereigna, očit dokaz svjetskog ugleda te nominale. U velikom Britanskom imperiju vrijedilo je kao najvažniji novac, a još je i danas u mnogim zemljama Bliskog i Dalekog istoka vrlo cijenjen. To je vjerovatno potaknulo britansku vladu da 1974. izda daljnju emisiju sovereigna koja na naličju također prikazuje sv. Jurja.
Latinski novčani savez
Francuska revolucija nije samo donijela novi politički i društveni poredak, nego također i novi oblik privrednog i novčanog sistema. Uvođenjem decimalnog sistema Francuska je učinila prvi odlučujući korak u pojednostavljivanju novčarstva. Među ostalim, Louis d'or je zamijenjen novcem od 20 franaka, s Napoleonovim likom, koji je postao jedna od najvažnijih novčanih jedinica u Europi. Nakon Napoleonova pada Burbonci su mnoge novotarije opet ukinuli, ali u decimalni sistem se nisu usuđivali dirnuti. Druge europske zemlje također su započele postupnim pojednostavljivanjem svojim novčanih sistema, tako da su se godine 1867. Francuska, Belgija, Italija i Švicarska (kasnije je pristupila i Grčka) udružile u Latinski novčani savez. On je predstavljao temelj za novčani sistem koji je počivao na zlatniku od 20 franaka (težina: 6,452 grama, finoće 900/1000) i koji je vrijedio do prvog svjetskog rata. Ta dalekovidna novčana politika pokazala se od velike koristi za sve zemlje članice Saveza.
Pogled na podatke o kovanju nekoliko zlatnika predočuje nam privredni uspon Europe u 19. stoljeću. Za vrijeme Napoleona I (1804.-1815.) iskovano je oko 20 milijuna komada od 20 franaka, dok je za vladavine Napoleona III (1852.-1870.) bilo iskovano daleko preko 200 milijuna te nominale.
Njemački zlatni novac
Sa stajališta povijesti novca, Njemačka je osobito zanimljiva, jer je monatarno pravo od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća bilo u rukama brojnih vladara. Pravo na izdavanje novca bilo je jedan od najvećih privilegija , a njemački kraljevi i carevi prilično su ga nerado dodjeljivali. Usprkos tome, tijekom vremena nastala je nepregledna množina vrsta novca što je u velikoj mjeri smetalo u trgovini. Kovanje vlastita novca nije samo podizalo ugled, nego je bilo i vrlo unosan posao; stoga je razumljivo da su svaki grof, svaki biskup i svaki grad svim silama nastojali da sebi isposluju privilegij kovanja svog novca.
Najvažniji zlatni novac bio je u Njemačkoj iz početka zlatna forinta, a kasnije dukat. Manji vladari često su se zadovoljili kovanjem sitniša iz lošeg srebra ili bakra, jer je to bio unosniji posao. Veliki srebrni novac – na primjer talir – i zlatnici imali su reprezentativni karakter.
Najveća količina zlata dobivala se iz rudnika; osim toga, dragocjena kovina dobivala se i iz zlatonosnih rijeka kao što su Rajna, Dunav i Inn. Iskorištenje je,uglavnom bilo neznatno, ali se uloženi trud ipak isplatio u 19. stoljeću. Tome je dokaz čitav niz takozvanih riječnih dukata koje osobito traže sakupljači zbog ograničenog broja i privlačne izrade.
Osim zlatnih forinti i dukata u Njemačkoj su se početkom 18. stoljeća kovali različiti zlatni novci (primjerice zlatni komadi od 5 talira, takozvane pistole) koji su, prema francuskom uzoru, dobivali ime tadašnjeg vladara. Takoje u Pruskoj nastao Wilheim d'or, u Bavarskoj Max d'or ili Carolin, u Savskoj August d'or itd. Čak i manje kneževine, kao primjerice Anhalt-Bernburg, nisu željele zaostajati pa su izdale novac težine 5 talira u zlatu koji su se po ondašnjem vladaru zvali Alexis d'or.
Izvor: "Zlato"
autori: Gunter Breitling, Jean- Paul Divo, Jens Friedemann, Michael Globig, Louise Gnadinger, Gregor Henger, Peter Killer, Sebastian Speich
sa njemačkog prevela Micheline Popović
Ako bi se sve količine zlata na svijetu – a to je oko 77 000 tona - izlile u jednu jedinu golemu kocku čista zlata, stranica te kocke bila bi duga samo 16 metara; ako bi se uzela u obzir sadašnja cijena od preko 35 000 eura po kilogramu, ta bi kocka bila vrijedna više milijardi eura.
Iz statistika Međunarodnog novčanog fonda proizlazi da se samo dobra polovina te količine, naime 36 000 tona, nalazi u posjedu centralnih banaka raznih zemalja. Velik ostatak od 30.300 tona nosi se u obliku nakita, krije u zubalima, primjenuje u tehnici ili leži u trezorima i sefovima privatnih osoba. Točan raspored ne može se odrediti, ali se smatra da se širom svijeta u privatnim sefovima gomila oko 15 000 do 20 000 tona zlata, u elektronskim i zubnim tehničkim proizvodima je oko 1000 tona, a na nakit vjerovatno otpada oko 10.000 do 15.000 tona.
Zlato u polugama što se u Zurichu i Londonu pojavljuje na tržištu najvećim dijelom potječe iz nove proizvodnje iz Južne Afrike i Sovjetskog Saveza; kao prodavači pojavljuju se i centralne banke i privatni posjednici zlata. Od godine 1974. povećava se ponuda uslijed zlata dobivenog taljenjem nakita sa Srednjeg i Dalekog istoka.
Otkako je godine 1973. naglo porasla cijena zlatu, zbile su se promjene i u potražnji. Udio zlata za industrijske i zubarske svrhe ostao je podjednak, dok je potražnja za zlatnim nakitom znatno opala. Još je godine 1972. iznosila oko 1 000 tona, a 1973. pala je na polovicu; za 1974. predviđa se samo 250 tona. Gomilanje zlata se, međutim, umogostručilo.
Izvor : " Zlato "
autori: Gunter Breitling, Jean- Paul Divo, Jens Friedemann, Michael Globig, Louise Gnadinger, Gregor Henger, Peter Killer, Sebastian Speich
sa njemačkog prevela Micheline Popović
Drugi svjetski rat promijenio je u jednom trenutku sve monetarne predodžbe o vrijednosti. Sklonost prikupljanja privatnog zlatnog blaga stara je kao upotreba samog zlata – ali temelj za privatno nagomilavanje zlata u sadašnjosti postavljen je tek u metežu drugog svjetskog rata. Većim dijelom ilegalni promet zlatnim polugama, zlatnicima i medaljama postao je početkom četrdesetih godina međunarodno vrlo značajan. Papirnati novac mogao se kadkad u inozemstvu prodati samo uz znatne gubitke, ukoliko se uopće njime trgovalo. Kupovanje zlata značilo je privatnu samoobranu kako bi se vlastiti imetak barem djelomice zaštitio pred zahtjevima države i pred inflacijom.
Kako bi se potrebe ratne mašinerije mogle namiriti, emisione banke su - zaboravivši svoju prvotnu zadaću branitelja vrijednosti novca – stalno tiskale nove akre papirnatog novca i tako još više poticale ilegalno zgrtanje zlata. Zlato je, međutim, već dugo bilo izgubilo svoju službenu funkciju novca. U mnogim zemljama nisu se više izdavali zlatnici niti su se novčanice uzimale u zamjenu za zlato. U SAD-u počelo se pojavljivati bezgotovinsko plačanje. Službeno određivanje cijene zlata dotada je značilo da je osnovno pomicanje cijene bilo ovisno o veličini proizvodnje zlata. Tu su se zbivale i slučajnosti, kao, primjerice, otkriće novih ležišta zlata, isrpljivanje starih, kao i razvijanje novih tehnika iskorištavanja; osim toga, za vrijeme i nakon rata čitave legije banaka, trgovaca i krijumčara stvorile su drugo tržište zlatom. Dok se službeni promet zlatom između državnih banaka i vlada odvijao na osnovi službenih pariteta i cijena, "crna burza" ravnala se isključivo prema ponudi i potražnji.
Tržište se podijelilo. U službenom području zlato je i dalje ispunjavalo svoju naslijeđenu funkciju međunarodnog platnog sredstva; u "slobodnom" toku služi kao sredstvo za očuvanje vrijednosti. Ta podijeljenost funkcija predstavlja opasan znak raspada čitavog valutnog sistema, kako su ugledni ekonomisti upozoravali.
Sistem Bretton Woods
U srpnju 1944. godine sastalo se oko tisuću uglednih privrednih stručnjaka i novčanih teoretičara u hotelu Mount Washington u Bretton Woodsu, New Hampshire, SAD. Po prvi put valjalo je postaviti temelje zajedničkog, novog, liberalnog valutnog pokreta civiliziranih zemalja. Glavnu riječ vodili su američki ministar financija Harry D. White i britanski nacionalni ekonom John Maynard Keynes. Oba su predlagala planove za novi novčani sistem. Ali Britancima je jedno bilo izmaklo: nisu još shvatili da su im Amerikanci oduzeli vodeći položaj u svjetskim novčanim poslovima. Samo su se u jednom složili: da neće biti nove zlatne valute – ona nije više predstavljala ni aktivni, a nekamoli privlačni novčani sistem.
Tvorcima novih pravila bilo je jasno da valja postići visoku i stabilnu razinu privredne aktivnosti uz mogućnost što stabilnijih cijena i kurseva, a da se tako kompleksni ciljevi ne mogu postići jedino sredstvima koja su na raspolaganju novčanoj politici – tu je bilo mnogo potrebnije da se postigne razumna koordinacija novčane politike s ostalom državnom, privrednom i financijskom politikom. Budući da se od monetarne i valutne politike zahtjevalo da se ne usprotivi tim ciljevima, nego da ih aktivno podupire, bilo je jasno da zlatna valuta starog stila nije prikladno sredstvo jer su joj takvi ciljevi strani.
Zlatna valuta uz cijenu nezaposlenosti i masovne bijede? Kad bi za to postojali dokazi, bila bi to porazna presuda za zlatnu valutu. Kakva korist od najčvršćih kurseva, od uravnotežene platne bilance, od najsjajnijeg zlata u novčanom sistemu, ako faktorima valja žrtvovati socijalne ciljeve, ako je zlato nadređeno privrednoj aktivnosti i produktivnosti?
Izvor : "Zlato"
autori: Gunter Breitling, Jean- Paul Divo, Jens Friedemann, Michael Globig, Louise Gnadinger, Gregor Henger, Peter Killer, Sebastian Speich
sa njemačkog prevela Micheline Popović
Zlato je u Hrvatskoj utvrđeno prije više stoljeća ali dobivene količine nikada nisu imale neku značajniju ulogu u ekonomiji zemlje.
Zlato je nađeno na starim slavonskim planinama Papuku, Krndiji, Psunju i Požeškoj gori. Na tim planinama odvijala se vulkanska aktivnost , pri čemu su nastale magmatske stijene sa sadržajem zlata i srebra. Geološka istraživanja provedena u znanstvene svrhe , u novije vrijeme, ukazala su da se u nekim stijenama (rioliti) Požeške gore nalazi zlato i srebro , pa su te stijene interesantne za detaljna sistematska istraživanja (Pamić i dr. 1988/89). Zbog trošenja stijena i ispiranja , zlato iz navedenih planina dospjelo je u zlatonosne nanose u dolinama potoka i u podnožje planina (Velika , Kutjevo, Šagovina, Cernik i dr.) . Probni radovi na dobivanju zlata na tom području obavljeni su već 1851. god. i već tada je utvrđeno da je sadržaja zlata u nanosima prilično siromašan. Tako je u 50 t materijala ustanovljeno 80-200 mg zlata. Takve količine zlata nisu dopuštale intenzivniji razvoj iskapanja zlata u tom kraju.
Zlato je otkriveno i u Samoborskoj gori , i to u pijescima potoka Ludvića u kojemu su ispirači zlata našli zlatne pločice dužine 5 mm i debljine 1 mm. Međutim , najpoznatija nalazišta zlata na području Hrvatske bila su u nanosima rijeke Drave i Mure (sl. 49). Ispiranje zlata u tim rijekama datira još iz pradavnih vremena. Postoje podaci da se u dolini Drave zlato ispiralo već od 1440. do 1560. godine.
Pisani dokumenti svjedoče da se ondje zlato ispiralo i u vrijeme grofova Zrinjskih 1553. godine. Zlato se nalazilo u koritu Drave na potezu od Maribora do Barča , a u dolini Mure između Podturna i Legrada. Može se ustvrditi da zlato i ispiranje zlata u tim predjelima ima višestoljetnu tradiciju, a vještina ispiranja se prenosila s generacije na generaciju. Pri tome je najviše obitelji koje su ispirale zlato bilo iz sela Vidovca. U tom je selu 1914. godine živjelo stotinjak obitelji . Računa se da se ispiranje zlata aktivno bavilo 400-500 ljudi. Prvu dozvolu za ispiranje zlata stanovnici Vidovca dobili su od Marije Terezije iz Beča 21.lipnja 1776.godine.Kasnije su dozvole izdavali i porezni uredi u Kanjiži i Varaždinu.
Ispiranje zlata temeljilo se na stoljetnom iskustvu , a bilo je prilagođeno tipu zlatonosnog nanosa. Alat za ispiranje bio je primitivan , a sastoja se od koso postavljene daske od jasikova drveta , čija je gornja površina bila grubo narezana i vrlo hrapava, zatim lopate , posude za vodu i omanje udubljene daščice koju su nazivali daska ispirača. Mještani su godišnje dobivali oko desetak kilograma zlata visoke čistoće ( 930-935 %) . Smatra se da Drava i Mura više nisu zlatonosne , iako se zlato još može naći u starim nanosima , u kojima ga razotkriva vodena struja erodirajući ih.Najpogodnije vrijeme za ispiranje zlata je poslije visokog vodostaja , u proljeće i u jesen , a najpovoljnija su mjesta riječni prudovi.Neka istraživanja pokazala su da koncentracija zlata iznosi 1,14 g/m3 sedimenta. Uzorci bušotina dubokih 10-20 m pokazuju da je sadržaj zlata najčešće između 2,5 - 24, 4 mg u 1 m3 šljunka , a rjeđe 100-150 mg u 1 m3 materijala.
(Izvor: Zlato-Od nastanka do upotrebe ;Marinko Olujić)
Zlato je jedan od prvih metala koji su ljudi naučili obrađivati. Koristi se već preko 6000 godina.Otada ljudi ne mogu odoljeti zlatu i potrazi za njim. Zbog svoje ljepote i sjaja zlato je predmet divljenja i umjetnici ga oblikuju u prekrasne predmete. Otkad zlato postaje novac (u 7. stoljeću prije Krista) tj. službeno sredstvo plaćanja, žudnja za njim još više raste, ono postaje gorivo ljudskih ambicija i sve jače utječe na povijesna zbivanja.
Zlato kao novac
.jpg)
Mnogima su riječ i »zlato« i »novac« gotovo sinonimi, asocijacija koja je osobito izražena u njemačkome jeziku zbog zvučne sličnosti »Gold« i »Geld«. Ipak primjena zlata u funkciji novca nastala je razmjerno kasno. Prethodilo mu je doba kad su drugi metali bili skuplji od zlata — primjerice, početkom drugoga tisućljeća prije Krista željezo je bilo nevjerojatno važan strateški materijal. Smatra se da je Hetitsko carstvo u Maloj Aziji postiglo svoju veliku vojnu moć upravo zbog rane proizvodnje željeznoga oružja. U to je vrijeme cijena željeza bila veća od cijene zlata, a način njegova dobivanja čuvao se kao najstroža tajna.Kad bi se napravio popis tvari i predmeta koji su u povijesti ljudima služili kao novac, zlato ne bi stajalo na prvome mjestu. Plaćalo se komadima stoke, rižom,pasjim zubima, školjkama... to jest, svim mogućim valutama. Ipak, gdje god je zlato postojalo u dovoljnim količinama, stiglo se, prije ili poslije, do spoznaje da ono ima optimalna svojstva kao valuta. Ne kvari se, praktički je neuništivo, može se lako obrađivati i oblikovati u prikladne komade,čisto je i ugodno. Trijumfalni pohod zlata kao valute bio je nezaustavljiv. Njime je promet robom postao nevjerojatno racionalan, što je omogućilo nastanak i procvat razvijenih kultura.Pravi zlatni novac bio je prvi put iskovan po nalogu lidijskih kraljeva iz Male Azije oko 7. stoljeća prije Krista (o tome govori Herodot, v.PovijestiI, 94), i to od elektruma, prirodne legure zlata i srebra.Većod 6. stoljeća prije Krista i u Kini se počinje koristiti zlatni novac; u državi Chu kvadratični je zlatni novčić zvan Ying Yuan bio sredstvo plaćanja.U idućim stoljećima brojne su antičke države kovale svoje zlatnike, a u Rim zlatnik (aureus) uvodi sam Cezar. I kroz sav srednji vijek, sve do 19. stoljeća zlatnici (dukati, noblesi, guldeni, cekini, gvineje...) bili su najpoželjnije sredstvo plaćanja.Dakako, uvijek su postojale i kovanice od drugih metala (srebrnjaci, bakrenjaci pa i »kune« ili »kunice« u srednjovjekovnoj Hrvatskoj i Rusiji), ali uvijek znatno manje vrijednosti.S pojavom prvih banaka u vrijeme europskoga srednjovjekovlja dolazi do važne promjene. Nastaju prve, uvjetno rečeno,banknote tj. papirnate potvrde za određenu količinu zlata pohranjenu u banci. S tom potvrdom klijent banke mogao je otići na put (bez rizika da bude opljačkan) i potom podići svoje zlato u bilo kojoj podružnici te banke. Iz tih banknota razvio se današnji novac.
Zlato kao podloga novcu
Kada zlato u obliku poluga različite financijske organizacije čuvaju kao rezervu valute, govori se o zlatnoj podlozi novca ili zlatnome standardu.On u pravom smislu postoji kad monetarne vlasti posjeduju dovoljno zlatnih rezervi te u zlato mogu promijeniti sav novac koji je izdan u opticaj po obećanome tečaju te tako ograničiti moć vlade da izazove inflaciju cijena putem prekomjernoga tiskanja papirnate valute.U razdoblju od 18. do 20. stoljeća u svijetu sve više raste politička moć VelikeBritanije. Ona je priznala zlatni standard 1816. godine i sustav je djelovao sve dok je međunarodna trgovina slijedila promjene na tržištu. Upravo se na zlatnome standardu i slobodnoj trgovini temelji prvi svjetski međunarodni gospodarski sustav, takozvana Pax Britannica. Razdoblje između dvaju svjetskih ratova donosi raspad stupova prvoga međunarodnog sustava — i zlatnoga standarda i slobodne trgovine. Tad mnogo zemalja odlučuje da kao monetarnu rezervu uvede tuđu valutu (kao npr. funte sterlinga), a ne zlato. Nakon Drugoga svjetskog rata,dogovorima postignutim na Konferenciji u Bretton Woodsu 1944. godine, stupio je na snagu posljednji standard po kojem su mnoge zemlje vezale tečaj svojih valuta uz američki dolar. Sjedinjene Države tada su obećale fiksnu cijenu zlata od 35 USD po unci. Posljedično, sve valute vezane za tečaj dolara time su dobile fiksnu vrijednost u zlatu. Za mandata predsjednika Richarda Nixona 1971. ukinut je zlatni standard odnosno izravna konvertibilnost dolara u zlato. Od tada papirnati novac nema pokriće u zlatu, a središnje banke od kojih su mnoge u privatnome vlasništvu dobivaju mogućnost tiskanja novca u neograničenim količinama. Švicarska je ostala posljednja zemlja koja je svoju valutu vezala uz zlato. Zlato je pokrivalo 40% vrijednosti švicarskoga franka sve do 1999. kad se Švicarska pridružila Međunarodnomu monetarnom fondu.Središnje banke (osim HNB-a , koja nema zlatnih rezervi) još uvijek čuvaju rezerve zlata kao podlogu vrijednosti valuta, ali količina tih rezervi opada i pokriva tek manji dio vrijednosti novca u opticaju.Najveći depozit zlata na svijetu nalazi se u američkoj banci za sustav federalnih rezervi (U.S. Federal Reserve Bank) u New Yorku, u kojem se čuva oko 3% ikada dosad iskopanoga zlata, te u Američkome skladištu za zlatni bulion (U.S.Bullion Depository) u Fort Knoxu, u državi Kentucky (neki kažu da niti u Fort Knoxu nema niti grama zlata). Ukratko: može se reći da je zlato od predmeta divljenja, postavši novcem,postalo predmetom žudnje, pa i pohlepe. Istodobno, zlato je, dok je bilo novac ili podloga novcu, financijskomu sustavu davalo stabilnost.
Od napuštanja zlatne podloge vrijednost gotovo svih valuta konstantno pada, a cijena zlata raste. Promatrano kroz prizmu tradicionalnih ekonomskih zakonitosti (ponuda — potražnja), cijena zlata s obzirom na ukupno veće količine zlata u svijetu (bolje iskorištavanje rudnika i sl.) nije trebala rasti. Strelovit porast cijena zlata posljednjih nekoliko godina ponajprije ukazuje na krizu povjerenja u novac odnosno rastuće nepovjerenje u gospodarske i financijske institucije. Papirnata valuta (bez zlatne podloge) u krizi prestaje biti simbol vrijednosti, a percepcija zlata kao simbola trajne vrijednosti sve je veća. Uzevši u obzir veliko simboličko značenje zlata odnosno utkanost zlata kao simbola trajnih vrijednosti u podsvijesti ljudi, ne čudi da 80% osoba misli kako zlato vrijedi čak i više nego što mu je trenutna (dosad najviša) tržišna cijena.
Izvor: "Zlato-zašto je vrijedno?"
Predrag Haramija,Đuro Njavro
U prirodi postoje 103 kemijska elementa , među koje ubrajamo i zlato. Nalazi se posvuda oko nas , većim dijelom na kopnu , ali i u moru , iako u znatno manjim količinama. Zamljina kora u prosjeku sadrži samo 0,001 ppm (1ppm = 1 g /t ) zlata u stijenskoj masi. Stijene nastale od magme sadrže nešto više zlata od ostalih stijena, u prosjeku 0,005 g po toni , a neke i mnogo više. Tako granitni masivi u američkoj državi Nevadi sadrže više od 1,1 g/t.
Dokazano je da se zlato nalazi u mnogim stijenama Zemljine kore , ali u vrlo malim količinama, pa bi primjerice za 1 kg zlata trebalo iskopati i preraditi "cijelu planinu" što bi zaista bilo besmisleno. Iako je veoma raspršeno u stijenama , izračunato je da u 1 km3 površinskih stijena ima gotovo 14 t zlata , a u 20 km debelom sloju Zemljine kore gotovo 100 milijardi tona zlata (Potemklin , 1988.). Dakle , za pretpostaviti je da je u Zemljinoj dubini tj. jezgri mnogo veća koncentracija zlata nego u Zemljinoj kori, odnosno u površinskim stijenama.
Zlato se nalazi i u morskoj vodi. Nekada se smatralo da se u toni morske vode nalazi 5-10 g/t . U novije vrijeme ustanovljeno je da udio zlata u morskoj vodi iznosi od 0,001 do 0,4 mg/t. Pretpostavimo li da da je srednji udio zlata u moru 0,02 mg/t , onda se u svjetskim oceanima nalazi oko 27 milijuna tona zlata. No , sva mora ne sadrže jednake koncentracije zlata. Dok je prosječni udio zlata u oceanima 0,02 mg/t , Karipskom moru on npr. iznosi 15-18 mg/t. U literaturi se spominje da je u 100 litara vode uzete u Napuljskom zaljevu izdvojeno 1,4 mg zlata. Druga mora sadrže mnogo manji udio zlata. Tako je ustanovljeno da se u toni vode Atlantskog oceana (uz sjevernu obalu Europe ) nalazi samo 0,14 -0,4 mg zlata.
Zlato se nalazi i u materijalu koji vulkani izbacuju iz Zemljine utrobe. Primjerice , francuski stručnjaci su izračunali da vulkan Etna , na Siciliji , kada je aktivan , svakog dana zajedno s pepelom izbacuje u atmosferu i do 2.5 kg zlata u obliku sitnih čestica. Zlato se , dakle , iako u malim količinama , nalazi posvuda , i na kopnu , i u moru. Osim toga , ima ga i u organizmima životinja i biljaka. Tako , npr. jedna tona jelova drveta može sadržavati 1.27 mg zlata , a brezina samo 0.6 mg , dok se u toni kamenog ugljena ponekad nalazi 10 mg zlata.
Izvor: ZLATO Od nastanka do upotrebe ; Marinko Olujić
Srebro se pored zlata ubraja u plemenite metale.Karakterizira ga mekoća,rastegljivost i lako kovanje.U dalekoj prošlosti se koristilo za pravljenje nakita pa je zato pogodno za oblikovanje i izvlačenje tankih žica.Zbog svojih posebnih kemijskih i fizičkih svojstava njegove legure mogu naći primjenu u elektrotehnici.
Za razliku od zlata srebro se nakon dužeg stajanja na zraku prevlači tankim crnim slojem tj. oksidira.Srebro je zajedno sa zlatom poznato od davnina.Korišteno je u trgovini kao oznaka za vrijednost.Od njega je kao i od zlata bio kovan novac i nakit.Često se miješa sa bakrom, zlatom i drugim plemenitim metalima.
U velikim količinama,srebro se koristi za pravljenje nakita,posuđa,ukrasa i kovanje novca.U čistom stanju od njega je nemoguće napraviti bilo kakve čvrste predmete iz razloga što je čisto srebro previše mekano.Da bi se moglo napraviti sve navedeno, srebro se miješa najčešće sa bakrom.Interesantno je spomenuti da se srebro u srednjem vijeku koristilo za više namjena, kao što su dezinfekcija vode,prilikom skladištenja hrane,liječenja rana i opekotina.
U 19. stoljeću mornari su stavljali novčiće od srebra u posude sa vodom ili vinom da bi dezinficirali vodu.Spomenut ćemo također da čisto srebro ne tamni na zraku.Ako potamni to je znak da se u zraku nalazi sumpor.
Što je to "bijelo zlato"?
Bijelo zlato je legura zlata s paladijem (10%) ili platinom (40%).
Što je to karat ?
Karat je mjera za masu (0,2053 grama) koju još uvijek koriste zlatari i draguljari. Zapravo karat je masa jednog zrna rogača.
Koliko se zlata proizvede godišnje ?
Svjetska godišnja proizvodnja zlata iznosi gotovo 2000 tona - najviše se zlata proizvede u Južnoafričkoj Republici.
Kolike su svjetske zlatne rezerve ?
U svim bankama na svijetu uma ukupno 35 tisuća tona zlata .
Može li zlato biti čvrsto kao čelik ?
Može ako se pomiješa s drugim metalima (Sastav legure: 50 % zlata , 10 % platine , 20% paladija , 7 % srebra , 12 % bakra , 1 % cinka)
Koji su metali gustoćom najsličniji zlatu ? Uranij i volfram : gustoća uranija je 18.9 g/cm3 , a volframa i zlata 19,3 gr/cm3.
Kako se zvao rimski zlatni novac ?
Rimljani su svoj zlatnik zvali aureus . U početku je (za Cezara) imao 8,18 grama, ali kasnije je pao ispod 7 grama.
Iz kojeg se starog otpada može dobiti zlato ?
Iz starih elektroničkih elemenata : i do pet grama zlata iz 10 kilograma otpada.
Čija je izvorno poslovica:"Nije zlato sve što sija"?
Latinska :"Aurea ne credas , quaecunque nitescere cernis ."
Zašto zlato spada u skupinu teških metala ?
Zato jer mu je gustoća veća od 5 g/cm3.
Koliko zlata ima u britanskom standardnom zlatu za zlatnike ?
91.7 %, tj zlata ima 22 karata.
Kolika je bila godišnja proizvodnja zlata na svijetu do 18. stoljeća ?
Oko 10 tona.
Ima li u mlijeku zlata ?
Ima : oko jedan mikrogram (milijuntiku grama) u litri.
Koliko je bilo zlata u zlatnim rudnicima drevnih Egipćana ?
Između 100 i 500 grama po toni .
Koji je drevni narod rabio zlato za izradu "umjetnih zubi" ?
Etruščani
Jesu li stari Rimljani zvali novac po zlatu ?
Nisu , jer su ime za novac (pecunia) izveli iz riječi pecus -ovca,stoka ,blago.
Koji mineral najviše sliči zlatu ?
Pirit (FeS2) , željezna ruda zlatnožute boje.
Koji je rimski vojskovođa ubijen lijevanjem rastopljenog zlata u usta ?
Marko Licinije Kras (Marcus Licinius Crassus -Dives)
Koliki teret može izdržati žica od čistoga zlata presjeka jedan kvadratni milimetar ?
Trinaest kilograma.
Koji su metali najsličniji zlatu ?
Bakar i srebro -jer pripadaju istoj (Ib ili 11.) grupi Periodnog sustava elemenata.
Je li specifički teže olovo ili zlato ?
Zlato: gustoća je olova 11.4 , a zlata 19.3g/cm3.
Koliko ima zlata u zemlji ?
Procijenjuje se da u stijenama do dubine 16 kilometara ima oko 20 milijardi tona zlata.
Koliki je najmanji sadržaj zlata u rudi da bi se ona još uvijek eksploatirala ?
U SAD-u kopaju i obrađuju rudu s manje od 0,001 posto zlata ( 10 grama zlata po toni rudače)
Koliko je čisto najčišće zlato ?
Zlato se može pročistiti do finoće od 999,999 promila ( tj. toliko da u jednoj toni zlata nema više od jedan gram nečistoća) . To se postiže metodama zonskog taljenja i ekstrakcije otapalima.
Koliko zlata treba da se njime obujmi Zemlja ?
Da se Zemlja obujmi oko ekvatora zlatnom žicom trebalo bi utrošiti samo 20 kilograma zlata. Zlato se,naime, može izvući u žicu debelu samo 5 mikrometara (tisućinki milimetra).
Koji je najveći pronađeni grumen zlata ?
Najveći grumen zlata pronađen je u Australiji - imao je čak 270 kilograma.
Izvor: Nenad Raos -Zlatni san-
4 GLAVNA IZVORA POTRAŽNJE ZA ZLATOM
1) Izrada nakita
2) Industrijska primjena
3) Potražnja Središnjih banaka i vlada
4) Potražnja privatnih investitora
1) Najveća potražnja u industriji zlata je potražnja za zlatom za izradu nakita.U posljednjih nekoliko godina, potražnja za zlatnim nakitom premašila je njegovu proizvodnju u zapadnim zemljama. Ovaj manjak zlata se premostio pomoću recikliranog, rafiniranog zlata i ostalog industrijskog otpada od zlata kao i oslobađanje od službenih zlatnih rezervi. Laka obradivost zlata, jedinstvena ljepota i univerzalna potražnja čine ovaj rijetki plemeniti metal omiljenim kod zlatara širom svijeta.
2) Iako je cijena zlata na svjetskom tržištu visoka , osim nakita, zlato se koristi u različitim industrijama, uključujući zrakoplovnu, farmaceutsku industriju,industriju elektronike i u stomatologiji.U industriji elektronike zlato je potrebno za proizvodnju nekih dijelova računala, telefona, televizora i ostale elektroničke opreme. Npr. kompanija "Siemens" koristi spajalice tj. male vodiče od zlata u nekim svojim proizvodima. Jedinstvena svojstva zlata pružaju vrhunsku električnu provodljivost i otpornost na koroziju, koji su potrebni u proizvodnju sofisticiranih i složenih elektroničkih sklopova. U stomatologiji, zlatne legure su popularne jer su vrlo otporne na koroziju i ne mogu potamniti. Iz tog razloga zlatne legure se koriste za krunice, mostove,plombe, i proteze.U stomatologiji većinom se rade legure od 18 , 20 i 22-karatnog zlata.
3) Vlade i središnje banke: treći izvor zlata potražnje su vlade i središnje banke koje kupuju zlato za povećanje službenih rezervi.
4) Privatni investitori: Konačno, tu su i privatni investitori. Različiti mali , srednji i veliki investitori ulažu u zlato. Na svjetskoj burzi zlata uglavnom se trguje "papirnatim" zlatom, a manje fizičkim zlatom.
Japan, koji je inače siromašan rudama, našao je novi način dobivanja zlata. Uspostavili su da pročišćavanjem kanalizacijskog mulja mogu dobiti veće količine zlata nego iskopavanjem iz rudnika.
U kolektoru otpadnih voda u Naganu, središnji dio Japana, izvlači se više zlata iz mulja nego što se iskopa u najboljim i najvećim svjetskim rudnicima. Razlog tako velikom udjelu zlata nađenog u otpadnim vodama je najvjerojatnije blizina
industrijske zone u kojoj se nalaze mnogobrojne tvornice koje koriste zlato. Objavljeno je da se izvlači 1.890 grama zlata na tonu spaljenog kanalizacijskog otpada, dok se
u Japanu u rudnicima izvuče 20 do 40 grama po toni. Očekuje se zarada od 15 milijuna jena, što je skoro milijun kuna.
Otkup Zlata Kalkulator
