Zlatni dollar i Breton Woods monetarni sistem
Drugi svjetski rat promijenio je u jednom trenutku sve monetarne predodžbe o vrijednosti. Sklonost prikupljanja privatnog zlatnog blaga stara je kao upotreba samog zlata – ali temelj za privatno nagomilavanje zlata u sadašnjosti postavljen je tek u metežu drugog svjetskog rata. Većim dijelom ilegalni promet zlatnim polugama, zlatnicima i medaljama postao je početkom četrdesetih godina međunarodno vrlo značajan. Papirnati novac mogao se kadkad u inozemstvu prodati samo uz znatne gubitke, ukoliko se uopće njime trgovalo. Kupovanje zlata značilo je privatnu samoobranu kako bi se vlastiti imetak barem djelomice zaštitio pred zahtjevima države i pred inflacijom.
Kako bi se potrebe ratne mašinerije mogle namiriti, emisione banke su - zaboravivši svoju prvotnu zadaću branitelja vrijednosti novca – stalno tiskale nove akre papirnatog novca i tako još više poticale ilegalno zgrtanje zlata. Zlato je, međutim, već dugo bilo izgubilo svoju službenu funkciju novca. U mnogim zemljama nisu se više izdavali zlatnici niti su se novčanice uzimale u zamjenu za zlato. U SAD-u počelo se pojavljivati bezgotovinsko plačanje. Službeno određivanje cijene zlata dotada je značilo da je osnovno pomicanje cijene bilo ovisno o veličini proizvodnje zlata. Tu su se zbivale i slučajnosti, kao, primjerice, otkriće novih ležišta zlata, isrpljivanje starih, kao i razvijanje novih tehnika iskorištavanja; osim toga, za vrijeme i nakon rata čitave legije banaka, trgovaca i krijumčara stvorile su drugo tržište zlatom. Dok se službeni promet zlatom između državnih banaka i vlada odvijao na osnovi službenih pariteta i cijena, "crna burza" ravnala se isključivo prema ponudi i potražnji.
Tržište se podijelilo. U službenom području zlato je i dalje ispunjavalo svoju naslijeđenu funkciju međunarodnog platnog sredstva; u "slobodnom" toku služi kao sredstvo za očuvanje vrijednosti. Ta podijeljenost funkcija predstavlja opasan znak raspada čitavog valutnog sistema, kako su ugledni ekonomisti upozoravali.
Sistem Bretton Woods
U srpnju 1944. godine sastalo se oko tisuću uglednih privrednih stručnjaka i novčanih teoretičara u hotelu Mount Washington u Bretton Woodsu, New Hampshire, SAD. Po prvi put valjalo je postaviti temelje zajedničkog, novog, liberalnog valutnog pokreta civiliziranih zemalja. Glavnu riječ vodili su američki ministar financija Harry D. White i britanski nacionalni ekonom John Maynard Keynes. Oba su predlagala planove za novi novčani sistem. Ali Britancima je jedno bilo izmaklo: nisu još shvatili da su im Amerikanci oduzeli vodeći položaj u svjetskim novčanim poslovima. Samo su se u jednom složili: da neće biti nove zlatne valute – ona nije više predstavljala ni aktivni, a nekamoli privlačni novčani sistem.
Tvorcima novih pravila bilo je jasno da valja postići visoku i stabilnu razinu privredne aktivnosti uz mogućnost što stabilnijih cijena i kurseva, a da se tako kompleksni ciljevi ne mogu postići jedino sredstvima koja su na raspolaganju novčanoj politici – tu je bilo mnogo potrebnije da se postigne razumna koordinacija novčane politike s ostalom državnom, privrednom i financijskom politikom. Budući da se od monetarne i valutne politike zahtjevalo da se ne usprotivi tim ciljevima, nego da ih aktivno podupire, bilo je jasno da zlatna valuta starog stila nije prikladno sredstvo jer su joj takvi ciljevi strani.
Zlatna valuta uz cijenu nezaposlenosti i masovne bijede? Kad bi za to postojali dokazi, bila bi to porazna presuda za zlatnu valutu. Kakva korist od najčvršćih kurseva, od uravnotežene platne bilance, od najsjajnijeg zlata u novčanom sistemu, ako faktorima valja žrtvovati socijalne ciljeve, ako je zlato nadređeno privrednoj aktivnosti i produktivnosti?
Izvor : "Zlato"
autori: Gunter Breitling, Jean- Paul Divo, Jens Friedemann, Michael Globig, Louise Gnadinger, Gregor Henger, Peter Killer, Sebastian Speich
sa njemačkog prevela Micheline Popović
