Zlatni novac
Novac u najširem smislu postoji već tisućama godina, kovani novac preko 2500 godina – ali numizmatika kao povijesna pomoćna znanost i kao hobi rodila se tek u 15. stoljeću, u duhovnoj klimi renesanse. Tada su već postavljeni temelji mnogih slavnih numizmatičkih kabineta. Probuđeno strahopoštovanje pred kulturnim ostacima antičkog doba bilo je motiv koji je prve numizmatičare potaknuo da platna sredstva iz davnine ne procjenjuju samo po njihovoj materijalnoj vrijednosti, nego da ih sistematski sakupljaju i proučavaju kao vrijedne i poučne kulturne dokumente.
U toku stoljeća – a osobito u 19. stoljeću kada je oduševljenje za povijest bilo veliko – malo društvo numizmatičara razvilo se u svjetsko bratstvo istraživača na području povijesti, povijesti umjetnosti, etnologa i zainteresiranih laika. Stručna literatura, u međuvremenu, puni čitave knjižnice; nema kovanog novca koji nije pažljivo ubilježen, opisan i interpretiran, a prilikom velikih nunizmatičkih dražbi susreću se stručnjaci iz čitavog svijeta.
U numizmatici, poseban položaj zauzimaju zlatnici, premda nisu prvi kovani novac, niti ne predstavljaju većinu zanimljivog novca: u pravilu spadaju u najljepše, a na temelju svoje materijalne vrijednosti i u najpoželjnije metalne komade. Upravo zbog toga što je zlato oduvijek rijetko, pa s tim u vezi i skupo, pri izradi zlatnika ulagali su umjetnici i zanatlije u kovnicama mnogo truda.
Mnogima su riječi "zlato" i "novac" gotovo sinonimi, asocijacija koja je osobiti izražena u njemačkom jeziku zbog zvučne sličnosti ("Gold" i "Geld"). Zapravo je primjena zlata u funkciji novca nastala razmjerno kasno i predstavlja važan dio njegova kulturno-povijesnog aspekta. Ovdje ćemo se pozabaviti samo specijalnim područjem numizmatike, zlatnicima – inače se na cijelom svijetu iskovalo već više od stotinu tisuća različitih vrsti kovanog novca – a među zlatnicima osvrnut ćemo se samo na one koji su tipični za pojedina razdoblja.
Prema definiciji, novac je onaj mediji koji se unutar nekog privrednog područja priznaje kao sredstvo plaćanja i mijenjanja. Na temelju arheoloških, etnoloških istraživanja stvorena je predodžba o razvoju novca – osobito je bilo prošireno plaćanje stokom i namirnicama (npr. sol; ostalo u izrazima kao francuski salaire, njemački Salar) – pa do metalnog novca, prikladnijeg za rukovanje i manje pokvarljivog. Pri tom je tisućama godina taj novčani metal upotrebljavan samo u količinama bez oblika (koje su u početku označavale uteg, što je preostalo u imenima).
Pravi novac bio je prvi put iskovan po nalogu lidijskih kraljeva iz Male Azije, oko 7. stoljeća pr. n. e., i to od elektrona, prirodne legure zlata i srebra. Definirajuća svojstva nekog novca predstavljaju službeni pečati kojima dotična država čitavim svojim prestižom jamči određenu finoću zlata, točno određenu težinu i osobitu prikladnost za rukovanje,
Zlato i srebro vrlo brzo su istisnuli elektron kao novčani metal. Na prijelazu u 4. stoljeće pr. n. e. pridružila im se i bronca; ta trojka uobičajenih metala za kovanje novca održala se gotovo dva i pol tisućljeća; tek se u novije vrijeme pribjeglo jeftinijim novčanim metalim, npr. legurama bakra i nikla kao i uvođenju mjedi i aluminija. Najnižu točku kovanje novca je dostiglo u "wooden nickel" (drvenim novcima) iz američkog vremena depresije i posljeratnih novčanih nevolja.
I ti novci zacjelo imaju svoje mjesto u numizmatičkim zbirkama kao rijetkost – ali njihovo je mjesto potpuno različito nego ponosni, sjajni, umjetnički izrađeni zlatnici koji su od procvata grčke civilizacije do prvog svjetskog rata neprekidno bili najotmjenije i najsigurnije plaćevno sredstvo.
Kovanje zlatnika
Prvih godina naseljavanja na području Sjedinjenih Država Amerike nije nađeno zlata u znatnijim količinama. Tek sredinom 19. stoljeća otkrivena su velika ležišta zlata u Kaliforniji i nastala je znamenita zlatna groznica. Jedna od posljedica otvaranja područja američke zapadne obale dolaskom kopača zlata, bio je privredni uspon čitavog američkog Zapada.
Iz tih pionirskih vremena potječu nebrojeni zlatni novci iskovani u privatnoj režiji budući da državne kovnice novca nisu iz početka bile kadre velike količine zlata ,što je naglo pristizalo, iskovati u kratkom roku. Tako su vlasnici većih i manjih zlatnih rudnika pribjegli kovanju vlastita novca, što je uskoro bilo zabranjeno, tako da su zlatni novac opet smjele kovati samo državne kovnice.
Najveći državni komad novca predviđen za opticaj bio je komad 20 dolara ("Double Eagle") koji je prvi put izašao 1849. godine. Samo je od te nominale između 1849. i 1907. godine bilo iskovano oko 100 milijuna komada. Tome se pridružuje i zlatni novac u vrijednosti od 10, 5, 2 ½ i 1 dolara. Te brojke predočuju golemu proizvodnju zlata kalifornijskih rudnika (od devedesetih godina nadalje i rudnika na Aljasci).
Dan-danas se još uvijek kuje zlatni novac, iako zlato ni u jednoj zemlji na svijetu nije više platežno sredstvo. Većina zlatnog novca iskovanog nakon drugog svjetskog rata predviđena je za sakupljače; to su prigodni ili reprezentacijski komadi. Osim toga, ima zemalja koje radije svoje zlatne rezerve čuvaju u obliku novca – uglavnom radi toga što se lakše prodaju zlatnici iskovani u državnim kovnicama nego zlatne poluge. Južna Afrika, primjerice, stalno nudi svoj zlatnik, Kruger-Rand, u velikim količinama na tržištu, što kod publike postiže velik uspjeh. Ti se zlatnici općenito trže po nešto višoj cijeni nego što odgovara njihovu sadržaju čista zlata, tako da pretvaranje zlatnih poluga u zlatnike za Južnu Afriku predstavlja unosan posao.
I Austrija još danas kuje zlatnike, i to u vrijednosti od 4 dukata, sa starim pečatima iz 1915. godine. Ti se zlatnici uglavnom upotrebljavaju kao nakit, a i kao način ulaganja novca; ni oni ne služe više ni za kakva plaćanja.
U novije vrijeme došli su u modu navodno "kursno sposobni" zlatni novci nekih manjih država. U samim tim zemljama, jamčano, u opticaju su samo novčanice i sitniš od nikla – kovanje zlatnog novca za različite prigode jedino ima za svrhu zaradu. Sakupljačima se nude ti zlatnici po mnogostruko višoj cijeni zlata, s obzirom na njihovu lijepu izradu i ograničen broj. U svakom slučaju, kupac je onaj koji najviše strada; od svih zamislivih mogućnosti ulaganja novca, ta je vjerovatno najnepovoljnija...
Zlatni novac u Engleskoj
Engleska je godine 1663. uvela nov zlatni novac težak 8,3 grama, gvineju. Ime joj potječa od Gvineje, odakle je Africa Company dobavljala zlato za zlatnike. Vrijednost gvineje koja je bila u opticaju do 19. stoljeća, kretala se između 20 i 21 šilinga; danas je gvineja kao sredstvo plaćanja nestala, ali njena vrijednost još i danas postoji u Engleskoj (na primjer na dražbama umjetnina), a podrazumjeva se vrijednost od 21 šilinga.
Gvineja je na licu imala poprsje vladajućeg kralja ukrašeno lovorovim vijencem, dok je na naličju grb Ujedinjenog Kraljevstva s četiri polja. Osim gvineje, bilo je zlatnog novca u vrijednosti od trećine, polovine i četvrtine gvineje, kao i dvostruke i peterostruke gvineje.
Godine 1817. gvineju je zamjenio sovereign (vrijednost: 20 šilinga) koji je uskoro postao najvažniji međunarodni trgovački novac. Dok je lice opet rezervirano za portret vladara, na naličju su prikazani ili grb ili lik svetog Jurja na konju kako ga je izradio talijanski pečatorezac Benedetto Pistrucci. Sovereign nije bio samo kovan Londonu, nego i australskim kovnicama u Perthu, Sidneyju i Melbournu, u Kanadi u Ottawi, u Indiji u Bombayu, a prvenstveno u Južnoj Africi u Pretoriji, što je vidljivo iz znkova na novcima.
U toku vremena iskovano je gotovo 600 milijuna sovereigna, očit dokaz svjetskog ugleda te nominale. U velikom Britanskom imperiju vrijedilo je kao najvažniji novac, a još je i danas u mnogim zemljama Bliskog i Dalekog istoka vrlo cijenjen. To je vjerovatno potaknulo britansku vladu da 1974. izda daljnju emisiju sovereigna koja na naličju također prikazuje sv. Jurja.
Latinski novčani savez
Francuska revolucija nije samo donijela novi politički i društveni poredak, nego također i novi oblik privrednog i novčanog sistema. Uvođenjem decimalnog sistema Francuska je učinila prvi odlučujući korak u pojednostavljivanju novčarstva. Među ostalim, Louis d'or je zamijenjen novcem od 20 franaka, s Napoleonovim likom, koji je postao jedna od najvažnijih novčanih jedinica u Europi. Nakon Napoleonova pada Burbonci su mnoge novotarije opet ukinuli, ali u decimalni sistem se nisu usuđivali dirnuti. Druge europske zemlje također su započele postupnim pojednostavljivanjem svojim novčanih sistema, tako da su se godine 1867. Francuska, Belgija, Italija i Švicarska (kasnije je pristupila i Grčka) udružile u Latinski novčani savez. On je predstavljao temelj za novčani sistem koji je počivao na zlatniku od 20 franaka (težina: 6,452 grama, finoće 900/1000) i koji je vrijedio do prvog svjetskog rata. Ta dalekovidna novčana politika pokazala se od velike koristi za sve zemlje članice Saveza.
Pogled na podatke o kovanju nekoliko zlatnika predočuje nam privredni uspon Europe u 19. stoljeću. Za vrijeme Napoleona I (1804.-1815.) iskovano je oko 20 milijuna komada od 20 franaka, dok je za vladavine Napoleona III (1852.-1870.) bilo iskovano daleko preko 200 milijuna te nominale.
Njemački zlatni novac
Sa stajališta povijesti novca, Njemačka je osobito zanimljiva, jer je monatarno pravo od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća bilo u rukama brojnih vladara. Pravo na izdavanje novca bilo je jedan od najvećih privilegija , a njemački kraljevi i carevi prilično su ga nerado dodjeljivali. Usprkos tome, tijekom vremena nastala je nepregledna množina vrsta novca što je u velikoj mjeri smetalo u trgovini. Kovanje vlastita novca nije samo podizalo ugled, nego je bilo i vrlo unosan posao; stoga je razumljivo da su svaki grof, svaki biskup i svaki grad svim silama nastojali da sebi isposluju privilegij kovanja svog novca.
Najvažniji zlatni novac bio je u Njemačkoj iz početka zlatna forinta, a kasnije dukat. Manji vladari često su se zadovoljili kovanjem sitniša iz lošeg srebra ili bakra, jer je to bio unosniji posao. Veliki srebrni novac – na primjer talir – i zlatnici imali su reprezentativni karakter.
Najveća količina zlata dobivala se iz rudnika; osim toga, dragocjena kovina dobivala se i iz zlatonosnih rijeka kao što su Rajna, Dunav i Inn. Iskorištenje je,uglavnom bilo neznatno, ali se uloženi trud ipak isplatio u 19. stoljeću. Tome je dokaz čitav niz takozvanih riječnih dukata koje osobito traže sakupljači zbog ograničenog broja i privlačne izrade.
Osim zlatnih forinti i dukata u Njemačkoj su se početkom 18. stoljeća kovali različiti zlatni novci (primjerice zlatni komadi od 5 talira, takozvane pistole) koji su, prema francuskom uzoru, dobivali ime tadašnjeg vladara. Takoje u Pruskoj nastao Wilheim d'or, u Bavarskoj Max d'or ili Carolin, u Savskoj August d'or itd. Čak i manje kneževine, kao primjerice Anhalt-Bernburg, nisu željele zaostajati pa su izdale novac težine 5 talira u zlatu koji su se po ondašnjem vladaru zvali Alexis d'or.
Izvor: "Zlato"
autori: Gunter Breitling, Jean- Paul Divo, Jens Friedemann, Michael Globig, Louise Gnadinger, Gregor Henger, Peter Killer, Sebastian Speich
sa njemačkog prevela Micheline Popović
