Zlatni nakit u Hrvatskoj

Zlatni nakit u Hrvatskoj

Zlatni nakit na području Hrvatske datira već iz pretpovijesnog razdoblja. O tome, svjedoče zlatni predmeti iz ostave Nin-Privlaka za koje se procijenjuje da potječu iz 4. tisućljeća pr.n.e. kao i ostaci s drugih nalazišta. U starijem željeznom dobu (750-300 g.pr.n.e.) ilirska plemena su za izradu zlatnog nakita,upotrebljavala zlato u većim količinama. U mlađe željezno doba (oko 300 g. pr. n.e. do 50. g.n.e.) u naše krajeve prodiru Kelti , koji unose nove elemente u materijalnu kulturu što se naročito zapaža na novim oblicima nakita iskovanih od zlata. Dok vršimo otkup zlata uzimamo u obzir moguću kolekcionarsku i antiknu vrijednost zlatnog nakita. Iako vrlo rijedak , nakit u odličnom stanju , posebne izrade može imati i dodatnu novčanu vrijednost osim same vrijednosti metala od kojeg je sačinjen.

U antičko doba proširila se izrada zlatnog nakita kao i kovanje novca od zlata. Dolaskom Rimljana u naše krajeve naglo se povećava izrada luksuznog nakita od zlata i jača želja za kićenjem i ukrašavanjem , osobito u ljudi iz imućnijih slojeva. To, prije svega , omogućava zlato dobiveno u tadašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji. Dio proizvedenog zlata odlazio je u Italiju , a drugi je bio prerađivan kod nas. Uz novac , najviše se izrađivao osobni nakit (ukrasne igle,ogrlice,narukvice i prstenje).

Najviše sačuvanih ukrasnih predmeta iz toga doba potječe iz značajnih rimskih središta , Siscije (Siska) i Salone (Solina) te drugih centara. Kao značajno središte metalurgije pa tako i zlatarstva , svakako treba spomenuti Sisciju, koja je od vremena cara Galijena , od druge polovice trećeg stoljeća , bila i jedna od važnih carskih kovnica novca u kojoj se kovao uz ostalo i zlatni novac. U obradi nakita koriste se tehnike lijevanja , cizeliranja, tordiranja , granulacije , filigrana i dr. s veoma maštovitim ukrasnim motivima.

Zaručnički prsten iz 1619. godine

Nakit srednjeg vijeka u nas se mijenjao s promijenama naroda koji su kroz te krajeve prolazili ili se zadržavali. Područje Hrvatske u 9. stoljeću karakterizira nastanak dvaju središta: jednog na Jadranu, a drugog u Posavini. Zbog većeg utjecaja bizantskog zlatarstva u Dalmaciji se stvaraju starohrvatske radionice. U njima se kuje starohrvatski nakit koji karakteritiraju razni tipovi zlatnih naušnica, pronađenih u većem broju na prostoru između rijeka Zrmanje i Cetine u Dalmaciji. U međurječju Save i Drave pronađen je skromnjie rađen zlatni nakit ( lijevane zlatne naušnice, masivne zlatne ogrlice ,narukvice i dr.).

Potkraj 13. i početkom 14. stoljeća zlatarstvo doživljava svoj uspon, naročito u Dubrovačkoj Republici da bi tokom 15. i 16. stoljeća dosegnulo kulminaciju svoga razvoja. Zlatarski obrt se snažno razvio a izrađivani proizvodi od zlata, pored domaće upotrebe , izvoženi su u druge krajeve. Zlatni proizvodi bili su izuzetno cijenjeni, kako zbog umjetničke vrijednosti tako i zbog sigurnosti sustava proizvoda. Naime , već 1277. godine Republika je naredila zlatarima da ne smiju izrađivati nakit i posuđe od srebra koji je slabije kvalitete od tzv. "sterlinške smjese". Svaki predmet izrađen od zlata i srebra morao je bito obilježen službenim žigom Dubrovačke Republike , kao i inicijalima majstora.

To je bilo u skladu s načelima zaštite pojedinaca (kupaca) od mogućih prijevara jer se radi o skupocjenim predmetima od zlata i srebra.Tako je već početkom 13. stoljeća u nekim europskim državama (Engleska, Francuska , Njemačka , Austrija i dr.) zakonski regulirano ispitivanje i žigovanje zlatnog i srebrnog novca.

Dubrovački zlatari već su se 1306. godine udružili u izradi zlatnog nakita. Izrađivali su različite predmete od zlata sve do kovanja novca. Zlato su dobivali uglavnom iz srpskih i bosanskih rudnika. Osim Dubrovnika , centri zlatarstva su bili Zadar i Split, zatim Trogir i Rab sve do 17. stoljeća. 

Sredinom 16. st. dubrovačko zlatarstvo, kao i zlatarstvo u drugim navedenim centrima , počinje opadati ponajprije zbog nestašice sirovina , jer dolaskom Turaka u Srbiju i Bosnu zamire rudarstvo u tim krajevima.

Vodstvo u izradi zlatnog nakita (17. i 18. st.) preuzimaju centri u sjevernim krajevima : Zagreb , Varaždin , a kasnije i Osijek.

Unatoč nastalim prilikama dubrovački zlatari , kao i zlatari u drugim dalmatinskim centrima , održali su se kroz cijelo 17. ,18. i 19. stoljeće izrađujuči kvalitetan zlatni nakit.

Izvor : ZLATO - Od nastanka do upotrebe ; Marinko Olujić